Ranopredvečerje prvog novembarskog petka u brzom vozu Göteborg – Stockholm. Na policama ispred mnogih sjedišta laptop(ov)i zabavljaju svoje vlasnike ovom ili onom igricom, skečom, filmom ili tekstom, u dubokoj tišini dupke punog kupea što miriše na taze kahvu i voće, kao što je u minula vremena vonjao na cigare, škripao i galamio. Kad bi sad naši pradjedovi mogli ustati iz mrtvih, teško bi mogli povjerovati da je ovo onaj isti svijet s kojim su se oni oprostili u svoj čas. Pa, i nije isti. Jer svijet se mijenja tako brzo da bismo se i mi današnji plaho začudili svim onim “novotarijama” što će biti svakodnevnica naših praunuka. Možda im na ponečemu i ne bismo zavidjeli, baš kao što naši pradjedovi sigurno ne bi zavidjeli nama na nekim tehničkim i klimatskim “blagodetima” našeg vremena. A imali bismo poteškoća i u sporazumijevanju. Jer i ljudski jezici podliježu promjenama, itekako. Svi, osim mrtvih.
Upravo o tome razmišljam u povratku sa Četvrte konferencije Udruženja nastavnika bosanskog jezika u Švedskoj, održanoj 6. i 7. novembra u geteborškom hotelu Kusten. Na okupu se našlo preko šezdeset učesnika. Bilo bi ih znatno više da neke komune nisu u “budžetskom škripcu” zbog čega nastavnici iz tih komuna nisu mogli doći u Göteborg. Šteta. Jer sve je, tokom oba dana, proteklo u zavidnom redu i radu.
U najvećoj mjeri zasluga za to pripada preduzimljivoj Sevleti Hrustić, rektorki u geteborškom Centru za doseljeničke jezike. Ta Bijeljinka, koja se, baš kao i većina bosanskih nastavnika u ovoj zemlji, našla ovdje kao izbjeglica iz rata u svojoj domovini, ne nosi uzaman svoje lijepo ime, koje znači utjeha. U maniru osobe dobro upućene u svoj inače obimni i odgovorni posao, ona je znalački uklopila ona dva bitna svojstva svakog zadatka: korisno, korisno prije svega, a uz to i zabavno. Istina, ovdje neke naročite zabave i nije bilo, osim što se uveče meraklijski pjevalo u restoranu s imenom bosanske prijestonice. Ali zato je bilo fina divana. A šta ima slađe od razgovora srodnih duša, pa još u tuđoj zemlji, pa još na jeziku otadžbinskom! Milina! Do neba!
A zadatak je bio da ništa ne ostane nedorečeno. I ništa i nije ostalo nedorečeno. Rukovodni organi Udruženja su čak i svoju Godišnju skupštinu namirili, nimalo ne narušivši program i tok skupa. Uz saglasnost svih prisutnih prihvaćen je izvještaj svih komislija i na kraju izabrana nova uprava, u stvari potvrđen mandat staroj, još godinu dana: Sabit Kalkan (predsjednik), Mehmed Muhedinović (zamjenik predsjednika), Alma Ćoralić (sekretarica), Tifa Krkić (blagajnica), te članovi Izet Olević, Goca Radetinac, Arzija Hrnjadović, Amela Maksumić, Alma Čomić i Refik Masleša. Jednoglasno je odlučeno da se godišnja članarina poveća s dosadašnjih 50 na 100 kruna, s važnošću od prvog januara nastupajuće godine. Dogovoreno je takođe da se svaki član u svom mjestu založi za prikupljanje novca koji bi omogućio da udruženje u aprilu, o uskršnjem raspustu, otputuje u Sarajevo na nekoliko dana stručnog usavršavanja. Stekao se utisak da svi do jednog vjeruju da će se to doista i dogoditi. A kad se dvoje slože – i olovo plivat može, kaže poslovica. Ovdje se, u jedan glas, složilo čak trideset puta po dvoje. Onda “olovo” tu ne samo da će plivati nego i letjeti, na krilima bodre bosanske riječi pod nordijskim nebom.
A sam program je bio raznovrstan. Nastavnik Fahrudin Zulfić je predstavio neka svoja iskustva u nastavi, Benjamin Imamović je govorio o svom jezičkom projektu, Anders Hertz o djelatnosti geteborškog Centra za doseljeničke jezike, Mats Wennerholm (Skolverket) o nekim novinama u vezi s nastavom matrnjeg jezika doseljenika, rektor Iakovos Demetriades o planovima EU vezanim za jezike useljenika, a Ilja Sijarić o stanju maternjeg jezika u inozemnoj sredini.
Na kraju, na rastanku, pod kišom u jesenjoj mrklini, ostalo je uvjerenje da će sljedeći skup ove vrste biti još bogatiji i u svom sadržaju i u broju prisutnih – pri čemu se računa i na bosanske nastavnike u Norveškoj, Danskoj i Finskoj – na dobro svih sudionika u očuvanju i napretku bosanskog jezika u ovom dijelu svijeta, a u te ne spadaju samo nastavnici, đaci i njihovi roditelji nego svi kojima taj jezik grije srce i krijepi krv. Jer maternji jezik je ona ćuprija koja, kazano andrićevski, povezuje mjesto našeg boravka s mjestom našeg porijekla. Dok smo na toj “ćupriji” ne možemo se odroditi i izgubiti.
